NOVA HRVATSKA POEZIJA: Tomislav Marijan Bilosnić
Juri Kaštelanu uz
100. godišnjicu rođenja
Crveni konj žeženi konjanik
i bijela gitara
u oku neba naranča
U vrh brda tornjevi od sikavica
od Zakučca do Omiša
zeleni rubac od kristala tinte
i kamen crni šešir konjanika
nadilaze iluziju
Andaluziju
To što žele oni čine
nebo griju dinamitom
riječi su im od olova
i od praha
od trešanja
u suzama
Od Granade do Córdobe
grade svjetla kad smrkava
iz dubina sunce dižu
kao bedra balerina
dok ti pjevaš zorom drhtiš
u Poljičkoj kneževini
glas leprša u ljubavi
Leptiri su od bisera i od smilja
Konji crni maslinici
konjanici i kovači
Vjetar budi kastanjete
i rumena pali svjetla
od ruža i fenjera
Ti ćeš reći:
Ovo nije moja borba
grob bez mača
sve je bilo bez razloga
A na zidu vinograda
Krist pod smokvom
tebi nudi svoje vino
konja bijela svoju sjenu
U Toledu u Toledu
na granitu
iznad rijeke Tejo
sjedimo
Tonči Petrasov Marović
i ja
u val neba zagledani
U Toledu u Toledu
i Herkul se uvećava
To je čovjek za ubiti
vrijedan smrti
U Toledu u Toledu
odlazimo prema jednom
vraćamo se prema drugom[1]
Krv nas vodi ovom trenu
Čarobnica
žena gola i El Greco
sve to što će sutra biti
U Toledu u Toledu
voda hukti
u knjigama svih obala
kao rasut grašak zeleni
U Toledu u Toledu
prah kristala
i magija
u obzorju
Smrkava se i strah me je
ti na jednom ja na drugom kraju
Mač što biraš pravedan je
kao tvoje srce
Ti mu tajnu tražiš
bljesak križa
riječ dvostruku
Pred nama koračaš
i mrak rasijecaš
dok miris ruža ne šikne
i mi se ne pokažemo
jedno drugome
perući ruke vodom na izvoru
U Toledu oganj sunca
oganj mača
Mač ne želiš ostaviti
ni ovome ni onome
ime njegovo tražiš
s obje strane oštrice
Bože, sretna li onog
koji danju i noću
oštricom mača ružu zalijeva
Onaj kojeg bi
sad ga ni
Od straha je ušao u sunce
a naranča je mogla biti
njegova
Tražeći posvud je hodio
od želje bi sapet
Želje bez broja, bez mira
i pokoja
Išćen ih, prieteli
posuoud ih išćen[2]
Za njihovim tragom gren
svakog dana
i kada sunce grane
i svakoga dana
išćen
Išćen
dvie dišieće jabuki od zlata
a one sve manje
i tanje
U srcu mome
venu
suze žute žuto zrnje
sunce pijem
srce išćen
sol života
krv
svakoga dana
Posvud išćen
dvi naranče
tvoje nebo
svoje sunce
zlato mora pijanoga
Od ovuda do kraj svijeta
svi su mrtvi
zgor nas živih
mirisne jabuke od zlata
i grijeha
i utjeha
Sav od suza
Goneć me kakor tata[3]
išćen
prelijepo ime jabuke od zlata
Petru Gudelju
Sedam sam ih rodila, sedam zlatnih jabuka,
ali ni jedna nije te. Tebi ću roditi najljepšu,
osmu. Naranču.[4]
U narančinu cvijetu ona će doći
a znati nećeš je li ptica
ili zmija
Sad je na Jantarskom putu
sad na istoku Sredozemlja
U svili, šafranu i mjesečini
između dviju litica
upravlja tvojom ljubavlju
U narančinoj arci vinut će te
iznad sunca
sa zlatom svih osam djevica
a znati nećeš
s kojeg je od osam otoka
A jedini je otok kojega štujemo
u poetskim oblicima
tajanstvene sestre Naranče
koja mijenja pisma
kao doba godišnja
U narančinu lijesu s vodom
otplovit ćeš
na drugi svijet
bez plodova
a nećeš znati
koja te od zlatnih jabuka
namamila na stijenu
na Vrtolom
niz koji ćeš padati
dan i noć
u naručje
Naranči
Čeka te u tinti zelenoj
na jednoj od zvijezda žutih
Gleda te i smiješi ti se.
I ti se nasmiješi njoj.
reci joj:
Naranča.5
Na ulazu u Ávilu kamen.
Oh, da mi se za njega držati!
Kamen s mirisom stope Terezije Avilske.
Kamen preko kojeg ulazim
i izlazim iz grada.
Kamen spušten s neba
smrt ne nagriza.
Kamen od kojega je grad sazidan
i zidine
koje ga zatvaraju
od svršetka svijeta.
Kamen slobodan
da ga nitko ne vidi.
U kamenu duše svetaca
kamen proročki
od groma načinjen.
Kamen iz moždina spilje avilske
uspravljen pred gradom.
Oh, da mi riječ dotakne
slavu njegovu.
Kamen zavjetni.
Kamen krunidbeni.
Kamen s nedovršenom ranom
kruh svojih klesara.
Od tako čvrsta kamena
nema doma.
Čovjek ga obraditi ne može
duže od života traje
i svakoga znaka na sebi.
Kamen od soli Božjega znoja.
Kamen temeljac.
Pred Ávilom kamen gozbeni.
Oh, da me čeka stolica uz njega
kad me život slomi.
Moja je sestra Danica
znala raditi
toledo vez
a ja sam uvijek želio
stvarati takve stihove
Nije mi uspjelo
pero zamijeniti iglom
i sačuvati toliku bjelinu
Sjedim u El Cafe de la Reina
i pijem crno vino
Iz čaše rastu ljiljani boje indiga
Vani se sunce topi
kao da je od šećera
Lorcini stihovi ispisani na zidu
zaokupljaju mi misli
i ne primjećujem sićušne račiće
na kruščiću
Tapasu i vinu dodajem dva-tri stiha
na ubrusu oslikanom leptirima
Bez prestanka mislim na svoj vinograd
i pijem crno vino
bezbrižno kao u Zemuniku
[1] Italik, stihovi T. P. Marovića, Toledo, Moći ne govoriti, Naprijed, Zagreb, 1988.
[2] Italik, stihovi Zvane Črnje
[3] Zvane Črnja, One dvi naranče, Otokar Keršovani, Opatija, 1988.
[4], 5 Petar Gudelj, Zmija mladoženja (Naranča), Mala nakladna kuća Sveti Jure, Baška Voda, 2007.
688 - 690 - 16. srpnja 2020. | Arhiva
Klikni za povratak