Vijenac 688 - 690

Poezija

NOVA HRVATSKA POEZIJA: Tomislav Marijan Bilosnić

Od straha je ušao u sunce a naranča je mogla biti njegova

Tomislav Marijan Bilosnić

(Iz ciklusa Naranče F. G. Lorce)

CRVENI KONJ
ŽEŽENI KONJANIK

Juri Kaštelanu uz
100. godišnjicu rođenja

Crveni konj žeženi konjanik

i bijela gitara

u oku neba naranča

U vrh brda tornjevi od sikavica

od Zakučca do Omiša

zeleni rubac od kristala tinte

i kamen crni šešir konjanika

nadilaze iluziju

Andaluziju

To što žele oni čine

nebo griju dinamitom

riječi su im od olova

i od praha

od trešanja

u suzama

Od Granade do Córdobe

grade svjetla kad smrkava

iz dubina sunce dižu

kao bedra balerina

dok ti pjevaš zorom drhtiš

u Poljičkoj kneževini

glas leprša u ljubavi

Leptiri su od bisera i od smilja

Konji crni maslinici

konjanici i kovači

Vjetar budi kastanjete

i rumena pali svjetla

od ruža i fenjera

Ti ćeš reći:

Ovo nije moja borba

grob bez mača

sve je bilo bez razloga

A na zidu vinograda

Krist pod smokvom

tebi nudi svoje vino

konja bijela svoju sjenu

S TONČIJEM PETRASOVIM MAROVIĆEM
U TOLEDU

U Toledu u Toledu

na granitu

iznad rijeke Tejo

sjedimo

Tonči Petrasov Marović

i ja

u val neba zagledani

U Toledu u Toledu

i Herkul se uvećava

To je čovjek za ubiti

vrijedan smrti

U Toledu u Toledu

odlazimo prema jednom

vraćamo se prema drugom[1]

Krv nas vodi ovom trenu

Čarobnica

žena gola i El Greco

sve to što će sutra biti

U Toledu u Toledu

voda hukti

u knjigama svih obala

kao rasut grašak zeleni

U Toledu u Toledu

prah kristala

i magija

u obzorju

Smrkava se i strah me je

ti na jednom ja na drugom kraju

BIRANJE MAČA
U TOLEDU

Mač što biraš pravedan je

kao tvoje srce

Ti mu tajnu tražiš

bljesak križa

riječ dvostruku

Pred nama koračaš

i mrak rasijecaš

dok miris ruža ne šikne

i mi se ne pokažemo

jedno drugome

perući ruke vodom na izvoru

U Toledu oganj sunca

oganj mača

Mač ne želiš ostaviti

ni ovome ni onome

ime njegovo tražiš

s obje strane oštrice

Bože, sretna li onog

koji danju i noću

oštricom mača ružu zalijeva

ONE DVI NARANČE
ZVANE ČRNJE

Onaj kojeg bi

sad ga ni

Od straha je ušao u sunce

a naranča je mogla biti

njegova

Tražeći posvud je hodio

od želje bi sapet

Želje bez broja, bez mira

i pokoja

Išćen ih, prieteli

posuoud ih išćen[2]

Za njihovim tragom gren

svakog dana

i kada sunce grane

i svakoga dana

išćen

Išćen

dvie dišieće jabuki od zlata

a one sve manje

i tanje

U srcu mome

venu

suze žute žuto zrnje

sunce pijem

srce išćen

sol života

krv

svakoga dana

Posvud išćen

dvi naranče

tvoje nebo

svoje sunce

zlato mora pijanoga

Od ovuda do kraj svijeta

svi su mrtvi

zgor nas živih

mirisne jabuke od zlata

i grijeha

i utjeha

Sav od suza

Goneć me kakor tata[3]

išćen

prelijepo ime jabuke od zlata

NARANČA NA ROGU
KOZOROGA

Petru Gudelju

Sedam sam ih rodila, sedam zlatnih jabuka,

ali ni jedna nije te. Tebi ću roditi najljepšu,

osmu. Naranču.[4]

U narančinu cvijetu ona će doći

a znati nećeš je li ptica

ili zmija

Sad je na Jantarskom putu

sad na istoku Sredozemlja

U svili, šafranu i mjesečini

između dviju litica

upravlja tvojom ljubavlju

U narančinoj arci vinut će te

iznad sunca

sa zlatom svih osam djevica

a znati nećeš

s kojeg je od osam otoka

A jedini je otok kojega štujemo

u poetskim oblicima

tajanstvene sestre Naranče

koja mijenja pisma

kao doba godišnja

U narančinu lijesu s vodom

otplovit ćeš

na drugi svijet

bez plodova

a nećeš znati

koja te od zlatnih jabuka

namamila na stijenu

na Vrtolom

niz koji ćeš padati

dan i noć

u naručje

Naranči

Čeka te u tinti zelenoj

na jednoj od zvijezda žutih

Gleda te i smiješi ti se.

I ti se nasmiješi njoj.

reci joj:

Naranča.5

KAMEN U ÁVILI

Na ulazu u Ávilu kamen.

Oh, da mi se za njega držati!

Kamen s mirisom stope Terezije Avilske.

Kamen preko kojeg ulazim

i izlazim iz grada.

Kamen spušten s neba

smrt ne nagriza.

Kamen od kojega je grad sazidan

i zidine

koje ga zatvaraju

od svršetka svijeta.

Kamen slobodan

da ga nitko ne vidi.

U kamenu duše svetaca

kamen proročki

od groma načinjen.

Kamen iz moždina spilje avilske

uspravljen pred gradom.

Oh, da mi riječ dotakne

slavu njegovu.

Kamen zavjetni.

Kamen krunidbeni.

Kamen s nedovršenom ranom

kruh svojih klesara.

Od tako čvrsta kamena

nema doma.

Čovjek ga obraditi ne može

duže od života traje

i svakoga znaka na sebi.

Kamen od soli Božjega znoja.

Kamen temeljac.

Pred Ávilom kamen gozbeni.

Oh, da me čeka stolica uz njega

kad me život slomi.

TOLEDO VEZ

Moja je sestra Danica

znala raditi

toledo vez

a ja sam uvijek želio

stvarati takve stihove

Nije mi uspjelo

pero zamijeniti iglom

i sačuvati toliku bjelinu

EL CAFE DE LA REINA

Sjedim u El Cafe de la Reina

i pijem crno vino

Iz čaše rastu ljiljani boje indiga

Vani se sunce topi

kao da je od šećera

Lorcini stihovi ispisani na zidu

zaokupljaju mi misli

i ne primjećujem sićušne račiće

na kruščiću

Tapasu i vinu dodajem dva-tri stiha

na ubrusu oslikanom leptirima

Bez prestanka mislim na svoj vinograd

i pijem crno vino

bezbrižno kao u Zemuniku


[1] Italik, stihovi T. P. Marovića, Toledo, Moći ne govoriti, Naprijed, Zagreb, 1988.

[2]  Italik, stihovi Zvane Črnje

[3]  Zvane Črnja, One dvi naranče, Otokar Keršovani, Opatija, 1988.

[4], 5  Petar Gudelj, Zmija mladoženja (Naranča), Mala nakladna kuća Sveti Jure, Baška Voda, 2007.

Vijenac 688 - 690

688 - 690 - 16. srpnja 2020. | Arhiva

Klikni za povratak